Ilirska kraljevstva

Ilirska kraljevstva su počela nicati oko 400. pr. Kr., a posljednje je propalo 167. pr. Kr.^[1]

Ilirska kraljevstva su se rasprostirala na malenim dijelovima teritorija koji je bio pod Ilirima, te se njihove granice, pa čak ni onih najpoznatijih, ne mogu jasno odrediti.^[2] Tek su Stari Rimljani zavladali cijelim teritorijem koji su naseljavali Iliri (Ilirik).

Zajednica Autarijata pod vodstvom Pleuriasa (330. pr. Kr.) se već smatra kraljevstvom u općem smislu^[3] Ali najznačajnija ilirska kraljevstva su ona kralja Bardilisa Dardanskog i Agrona Ardijejskog koji su stvorili posljednje i najpoznatije ilirsko kraljevstvo.^[4]

Unutarnja organizacija kraljevstva južnih Ilira nalikuje onoj kod njihovih susjednih Grčkih kraljevstava i helenistički utjecaj je vidljiv u izgradnji njihovih urbanih centara.^[5] Polybius oslikava društvo ilirskog kraljevstva kao pješačku vojsku kojom upravljaju aristokrati koje on na grčkom naziva Polydynastae (Πολυδυνάστες) prema kojemu je svaki plemić upravljao jednim gradom u kraljevstvu i njegovom okolicom.^[6] Monarhija je bila nasljednja i ilirski vladari su se koristili ženidbom kao načinom stvaranja saveza s drugim ilirskim vladarima.^[7] Plinije (23. – 79. god.) navodi kako su Iliri koji su tvorili nukleus Ilirskog kraljevstva zapravo bili 'Iliri proper' ili Iliri Proprie Dicti,^[8] koji su zapravo bili savez koji su činili Taulanti, Pleraei, Endirudini, Sasaei, Grabi i Labeati, a kojima su se kasnije pridružili i Dokleati.

1. ↑ J. J. Wilkes, The Illyrians, 1995., str. 298.
2. ↑ Danièle Berranger,Pierre Cabanes,Danièle Berranger-Auserve, Épire, Illyrie, Macédoine: mélanges offerts au professeur Pierre Cabanes, str. 136.,"Još nije poznato rasprostiranje Agronovog i Teutinog ilirskog kraljevstva"
3. ↑ Lewis i Boardman, 1994., str. 785.
4. ↑ Kipfer, 2000., str. 251.
5. ↑ Wilkes (1995.), str. 237.
6. ↑ Wilkes (1995.), str. 127.
7. ↑ Wilkes (1995.), str. 167.
8. ↑ Wilkes (1995.), str. 216.